Vjenčanje lijepe Ruže i lovca Milana

Prelijepa čobanica Ruža i lovac Milan još bolјe su se upoznali na dobrovolјnom radu zatrpavanja zmajevog groba. Zajedno su duže vrijeme proveli na tim akcijama. Nјihova međusobna naklonost i lјubav nizakoga nisu bili tajna. Bilo je samo pitanje dana kada će se objaviti njihova svadba.                                     

Utom i zlatna jesen nečujno doplovi na mirne površi i uzvisine Javor-gore.

Dođe i taj dan. Dan velike svadbe lijepe čobanice Ruže i mladog hrabrog lovca Milana. Kakav divan par mladenaca su Ruža i Milan – lјepota i ukras u najlјepšoj gorskoj prirodi!

Miholјsko lјeto je toga dana zaodjenulo Javor-goru svojim bogatim i toplim bojama. Vedar dan pod blagim gorskim suncem pokazivao je svu raskoš prirode.

Skupio se sav stočarski narod Javor-gore. Vesele svatove okitiše svježim gorskim cvijećem, jelovim grančicama i malim vezenim maramicama.

Krenu svadbena povorka sa Ružine vode preko Igrišta ka Odajama. Kakva je to bila svadbena povorka! Kakva pjesma i svirka frula, tambura i gajdi! Ne, Javor-gora nije to više nikad vidjela i doživila. Niti će ikada više, čini se, biti takve svadbe.

Eto, tako je  veliko narodno veselјe, koje je nastalo uslјed oslobođenja od strašne nemani, preraslo u jedno drugo veselјe. U svenarodno svadbeno veselјe lijepe čobanice Ruže i mladog hrabrog lovca Milana.

Bila je to svadba kakvu samo u bajci imaju princ i princeza. Ama, još i lјepša je ovo bila svadba. Kako da ne, jer je obavlјena u najlјepšoj prirodi. Bajna svadba nasred čarobne Javor-gore. Svadbeno kolo bilo je opasalo dio Javor-gore, kome je upravo na tome svadbenom veselјu dato ime  Milan – planina. Tako je narod ostavio trajnu uspomenu na svog velikog mladog junaka, lovca Milana.

Ruža i Milan su preko lјeta živili na Odajama uz Milan-planinu. Nekada su na Odajama živile i gorske vile, pa su se u ta vremena zvale Vilinske odaje. A naziv Odaje nastaje upravo od vremena kada su tu živili lovac Milan i Ruža sa svojom djecom.

Milan i Ruža su   živili u slozi i lјubavi. A vremenom su stekli puno vesele i zdrave djece. Nјihova djeca su u najlјepšoj gorskoj prirodi na Odajama  i  po okolini  izvodila  svoje igre i  nestašluke. Razumije se, uz puno dječije cike i vike – kako je to svojstveno djeci u slobodnoj prirodi.

Djeca su čak, oponašajući svoga tatu u lovu, izvodila prepade na divlјe zvijeri. I razne su zamke postavlјala zvijerima. Tako su jednom, u tim svojim igrarijama uhvatila lisicu. Ali njihov tata, lovac Milan, ružio ih je zbog velike buke. Jer, djeca su svojom galamom razgonila divlјe zvijeri. A zna se – divlјe zvijeri ne vole buku.

Zato je lovac Milan morao ići u lov sve dalјe i dalјe od Odaja i Milan-planine. Prolazeći pored brojnih čobana i njihovih stada, opet je stizao u carstvo prirode i šumskog mira sa puno divlјači.