Boj lovca Milana sa zmajem

Lovac  Milan  je živio na Javor-gori. Nјegove stambene odaje bile su na gorskim livadama,  tik uz Milan-planinu. One se i dan-danas nazivaju  Odaje.  Ove su livade  okrenute ka istoku. Tako je mladi lovac Milan mogao lako da se budi uz prvi pozdrav sunčeva praskozorja. A tada, čim ga pozdravi istočno sunce, odmah bi čilo kretao u lov.

Loveći, krstario je Milan  po čitavoj Javor-gori. A bio je vrstan lovac da mu ravna nije bilo nigdje uokolo. Takav se lovac rijetko sreće. Iz lova se često vraćao u kasno veče. A tada, već u sumraku,  sa zapada su ga umilјato pozdravlјale svjetlucave žeravice. One su dolazile od topionica metala, iz varoši u dolini Stupčanice. Ova je rijeka dobila ime po brojnim stupama na njoj za valјanje konoplјe, lana i vune. Tako se pripremao materijal za izradu odjevnih i drugih predmeta.

Po ovim žeravicama i sama varoš na tome mjestu – na sunčanoj strani uz obalu te rijeke, poslije dobi zvučno ime  Žeravice. Brdo uz to naselјe nazva se Varoško brdo i obližnja rječica dobi ime Varošnica. Sve ove predjele lovac Milan je ne jednom loveći pohodio.                                   

Nije bilo razloga da lovac Milan ne povjruje u sve ono što je čuo od čobanice Ruže i njenog oca. Ružinog oca je odavno poznavao kao iskrena i čestita čovjeka.

I sam on već je bio ušao u trag tome velikom zlotvoru, ali  još nije  bio  otkrio gdje je njegovo stanište.

Sada se lovac Milan odmah dao na svoj  zadatak – pripremao se za veliki boj sa strašnim zmajem. Devet dana i noći proveo je lovc Milan oko zmajeve pećine, njegovog izvora vode i dnevnog skloništa. Stalno se pritom kretao vješto na lovački način – tihim mačjim korakom. Niko ga nije mogao opaziti, pa ni zmaj.

Tako je lovac Milan dobro upoznao zmajevu snagu, ali i njegovu okretnost i navike. No, nikome nije kazivao da je otkrio sklonište zmaja. Smišlјao je kako da savlada zmaja i da oslobodi Javor-goru od te strašne napasti. Veliki sabor čobanskih igrara i pjesama državan je svake godine na najvišoj zaravni usred Javor-gore, svega pet minuta hoda od  visa Veliko Igrište prema Drcinom jezeru.

Bio je to najveći sabor mladeži, čobana i naroda. Niko nije propustao ovaj sabor. To mjesto za okuplјanje naroda je odabrano, jer je bilo  najuzvišenije. Nalazilo se uz visoki planinski vis i  bilo je pogodno za narodne svetkovine.

Ovo se događalo u pagansko, predhrišćansko vrijeme naših predaka, pa su i vjerovanja i običaji bili takvi. Tada su lјudi vjerovali da su bliži bogovima, ako svoje vjerske običaje obavlјaju na višim, planinskim predjelima. Onda će tako bogovi, vjerovahu oni, lakše razumjeti njihove molitve.

Eto, zato je i obred imenovanja djece održavan tako visoko iznad Vlasenice na Ružinoj vodi, mada je bilo izvora vode i u samoj Vlasenici. A veliki narodni sabor održavan je na još većoj visini, tik uz Veliko Igrište.

Ovog puta Veliki sabor narodnog folklora i čobanskh sportskih igara pade u nedjelјu, na iskraju juna.

Okupi se narod na svoj sabor. Huči na sve strane od radosti i veselјa.

Naročito je omladina bučna. Sve se ori po Igrištima od pjesme, igre, podvikivanja i čobanskog dozivanja. Prosto i sama priroda se presijava i treperi u zlatnom planinskom suncu. Kao da se i ona raduje opštem veselјu i radosti čobana i naroda.

Na Saboru su, naravno, i lijepa čobanica Ruža i lovac Milan. Ovo dvoje mladih imali  su i ranije prilika da se susretnu očima i da izmjene pokoju riječ. I to je bilo dovolјno da ih fluidna nit mladalačkih žudnji i prve lјubavi za uvijek spoji u neraskidivu vezu.           

Oglasiše se frule i tambure. Uz njihovu pratnju krenuše i poletna narodna kola… Lagano zadrhta gibko tle livade pod nogama mladosti. A vazduh treperi radošću mladih i prozračnom punoćom planinskog sunca.

Lijepa čobanica Ruža lepršavo povede jedno kolo. A mladi lovac Milan odmah, bez ustručavanja, uđe u kolo do nje. Sada u kolu, u nježnim stiscima mladalačkih ruku i pogledima iskosa jedno na drugo, ostvaren je konačan spoj dviju žudnji. Spoj dva srca u divnoj gorskoj prirodi. Dva srca već sada puna međusobne iskrene  lјubavi.

Oboje su bili u zanosu poletne igre i slutnji neizmjerne zajedničke sreće.

U tome trenu, kada je čobansko kolo bilo u najvećoj razigranosti, nešto zafijuka preko mase naroda na planinskim livadama i preko onoga kola. Nešto što nadjača muziku i tutanj samoga kola! Sasvim neobičan prizor! Kako taj fijuk naglo dođe s jedne strane, tako naglo i nestade na drugoj strani. Kolo stade kao skamenjeno. Kolo stalo – a u kolu nema kolovođe lijepe čobanice Ruže! I vrijeme je stalo kao začuđeno – ni daška vjetra.

Lovcu Milanu nije trebalo ni teren, već samo djelić treptaja oka da se pribere. Po pravcu kretanja onoga fijuka i povijanju vrhova visokog gorskog drveća, bi mu odmah jasno u kome pravcu se kreće zmaj. Zmaj sa najdragocjenijim  i bezmjerno   značajnim plijenom. Odmah je lovac Milan jurnuo na svome brzom konju za zmajem. Ali ne pravo za njime, već prečicom, kuda zmaj zbog svoje veličine i brzine kretanja nije mogao da prođe. Dakle, zmaj je morao da ide zaobilazno ka svojoj pećini.

I tako lovac Milan, pznavajući dobro sve prječice, stigne na izvor vode Zmajevac prije zmaja. Znao je da zmaj pri onakvoj  brzini  kojom je sada išao, ne može dugo izdržati bez vode i da će morati svratiti na taj izvor prije ulaska sa lijepom čobanicom Ružom u svoju pećinu.

A prethodnih dana lovac Milan je kod najbolјih kovača u Žeravicama napravio jake strijele. I već ih je stavio na svoga konja. Strijele koje  mogu da  savladaju velikog  i tako snažnog zmaja. Dobro prikriven, lovac Milan sačeka sada zmaja na izvoru Zmajevac.

Utom se pojavi i zmaj i spusti se kraj toga izvora. Čvrsto je obavio lјepoticu Ružu jednom svojim prednjom nogom.

Zadihani zmaj od napornog lijeta, sagnuo je glavu i namah popio svu vodu iz udublјenja na  svome izvora. Zastade da dotekne još izvorske vode, pa da se bolјe napije. Kad li u tom trenu poletješe na njega jake i precizne Milanove strijele. Poletješe još brže i preciznije nego što je zmaj maločas prije otrgnuo najlјepšu čobanicu Ružu iz razigranog narodnog kola.

Zametnu se lјuti boj između lovca Milana i zmaja. Boj za život. Boj za lijepu djevojku, čobanicu Ružu. Isto tako, bio je to boj između dobra i zla. Između plemenitosti i nezasite proždrlјivosti.

Lovac Milan je preciznim strijelama pogađao strašnoga zmaja na prava mjesta.

Pogađao – da. Jeste ga pogađao. Ali ga još nije usmrtio. Jer, zmaj je imao tri srca i veoma snažno tijelo. No, to je bilo dovolјno da ranjeni zmaj bude primoran da pusti čobanicu Ružu i da se okrene borbi na život i smrt sa mladim lovcom Milanom i njegovim ubojitim strijelama i koplјem.

Veliki boj lovca Milana sa zmajem trajao je tri dana i tri noći. Tri teška dana u kojima se odlučivala sudbina mnogih čobanica na Javor-gori i u okolini.

Ostalo je još samo pitanje – ko će biti pobjednik u ovome boju?

Svakoga dana u toj svojoj poslјednjoj borbi, zmaj je ostajao bez po jednog srca. A budući da nije pio vodu od početka borbe, bio je sve tromiji. I nije više mogao da izbacuje vatreni plamen na lovca Milana. Niti je preostalom snagom mogao da se kreće uzbrdo, već samo naniže – u pravcu Vlasenice.

Uočivši tu zmajevu slabost, lovac Milan se u toku borbe stalno držao na uzvišenijem terenu od njega.

I tu, nadomak Vlasenice, na mjestu koje danas zovemo Visjelac, završio je mladi lovac Milan svoj teški trodnevni boj sa tako strašnim zmajem. Okončao je pobjedom najveći boj koji je imao u svome životu. Boj protiv jedne tako silne nemani.

Eto, tako je strašni zmaj savladan. A Javor-gori i svoj okolini tada dođe dugo i želјno očekivana sloboda od goleme napasti.

Dođe svima sloboda i sa njome miran san.

Čobani počeše da se kreću po Javor-gori kao po svome vrtu – bez straha. Čak je i vuk za njih bio šala. Jer, vuk ne napada čovjeka, već stoku.